Autor stručnog članka: Ivančica Jambriško Tijekom rada s djecom predškolskog uzrasta gotovo je nemoguće ne primijetiti utjecaj medija, bilo koje vrste, na njihovo ponašanje, pa čak i na način razmišljanja. Djeca mi, kao odgojitelju, kroz razgovor i igru, opisuju njihov način igre i komunikacije s vršnjacima, a to, između ostalog, uključuje i medije. Poznato je kako je jedna od funkcija medija zabava. Tu se podrazumijeva korištenje medija za odmor, opuštanje i razonodu (Labaš, Marinčić, 2016:4). Djeca žele, kao i odrasli, „pobjeći“ od stvarnosti i prepustiti se medijskim sadržajima koji ih opuštaju i zabavljaju (Labaš, Marinčić, 2016:4), što je u redu kada je u umjerenim količinama. Ipak, treba biti oprezan jer postoje i zlonamjerni, manipulativni sadržaji, koji mogu imati negativan utjecaj na djecu, primjerice izloženost nasilju ili širenje senzacionalizma. Mediji su ti koji, prema kultivacijskoj teoriji, postupno oblikuju pogled na svijet, pa tako ako su djeca izložena primjerima nasilja, ona će i sama s vremenom početi vjerovati da je svijet loš i pun nasilja. Nadalje, današnji su mediji puni vijesti koje nas o ničem posebnom ne informiraju, već nam prikazuju ekstravagantan način života poznatih osoba[1]. Kada se medijima, kao sredstvu prenošenja informacija i komuniciranja, doda neka didaktička funkcija, oni tada postaju nositelji i posrednici informacija u odgojno – obrazovnom procesu (prema Labaš, Marinčić, 2016). Odgovarajući medij kod djece će pobuditi interes za određenu temu, a samim time će se željeni sadržaji uspješnije upamtiti. Kako razvoj digitalnog doba uključuje i pojavu društvenih mreža i mobilnih aplikacija na pametnim telefonima i ostalim mobilnim uređajima i na TV uređajima, informacije su nam, pa tako i zabavni sadržaji, dostupni uvijek i svugdje (s pristupom internetu). Ovdje se javlja pitanje sigurnosti korištenja informacijsko komunikacijske tehnologije. Vjerujem kako djeca predškolske dobi ne znaju kako se na siguran način koristiti medijima, no dobrim usmjeravanjem i radom na svjesnosti o postojanju opasnosti može se puno postići. Bitno je da djeca vjeruju odraslima oko sebe (roditeljima, odgojiteljima) i da s njima, ali i sa svojim vršnjacima, redovito razgovaraju o korištenju medija te, ukoliko uvide neku od opasnosti, istu i prijave. Tu nastupaju roditelji koji bi trebali s djecom razgovarati o njihovom korištenju medija, u nekim okolnostima ih zajedno koristiti te zadati jasna pravila korištenja (Borić Letica, Borovac, Duvnjak i sur, 2019). Još jedna „zamka“ koju primjećujem kod djece je neshvaćanje ili teško shvaćanje granice između stvarnog svijeta i onog digitalnog. Djeca koja su tijekom provedene ankete izjavila da igraju neke od popularnih igara na pametnim telefonima ili tabletima, također pokazuju obrasce ponašanja nametnute kroz iste. Primjerice, dječak koji igra igru u kojoj je, kako navodi, „cilj ubiti što više protivnika“, je često agresivan i situacijama kada drugi ne rade ono što on želi i na način na koji on želi. Svakako se kod djece predškolske dobi ne može zanemariti i uloga roditelja. Rek i Kovačić navode (prema Ellen Wartella i sur., 2013) kako postoji korelacija između navika korištenja medija kod roditelja i navika korištenja medija kod njihove djece. Isto je tako bitna i povezanost stupnja roditeljskog obrazovanja s količinom korištenja medija kod njihove djece (Rek, Kovačić, 2018, prema Rideout i Hamel, 2006). Uzevši u obzir sve navedeno i želeći saznati što više o navikama korištenja mobilnih aplikacija i igara kod djece najstarije skupine u našem vrtiću (djece u 7. godini života do polaska u školu), provela sam anketu. Metodom ankete ispitala sam 14 djece, od toga 11 djevojčica i 3 dječaka. Anketu sam provodila usmeno, pokazujući logotipe najpoznatijih mobilnih aplikacija. Moja je glavna hipoteza bila da djeca mogu prepoznati sve prikazane logotipe mobilnih aplikacija i da barem tri aplikacije i sami koriste na svojim uređajima. Anketa je provedena tijekom lipnja 2021. godine. Pri prikazivanju logotipa aplikacije Youtube, 85,7% djece je izjavilo da ga prepoznaje i barem povremeno koristi. Svi su znali naziv aplikacije. Facebook je prepoznalo 71,4% ispitanih i svi su izjavili da ga oni ne koriste, ali su to vidjeli na uređajima svojih roditelja. Logotip aplikacije Tik tok prepoznalo je 64,3 % djece, nijedno dijete ju ne koristi, a dva su odgovora bila da „postoje i takve majice“. Logotipe aplikacije Viber i Whatsapp prepoznalo je 50% djece, svi koji su ih prepoznali izjavili su kako ih koriste za videopozive, ali nisu mogli sa sigurnošću reći koji je naziv aplikacije jer su logotipi slični, samo drugačije boje. Na pitanje koje uređaje koristiš za korištenje prikazanih aplikacija, 64,3% djece izjavilo je da je to pametni telefon ili tablet, a samo dvoje je odgovorilo da u svojoj sobi ima smart TV na kojem gleda Youtube. Da s njima sadržaj na Youtubeu gledaju roditelji izjavilo je samo 1 dijete (7,1 %), dok je njih 57,1 % izjavilo da roditelji s njima nikad ne gledaju Youtube, a da netko osim roditelja s njima gleda izjavilo je 42,9% djece. Mobitel samo za pozive i poruke koristi samo jedno dijete (7,1%), dok 78,6 % djece koristi mobitel za slikanje i snimanje videozapisa. Igranje igara na pametnom telefonu prakticira 78,6% djece, 14,3 % ne igra igre, dok se jedan ispitanik nije mogao sjetiti ni jedne igre. Većina djece (71,4%) izjavila je da igre igraju sami, a tek ponekad s roditeljima, braćom i prijateljima. Iako na malom uzorku ispitane djece, jasno je vidljivo da su većinu, no ipak ne sve logotipe djeca prepoznala. Ispitani najviše koriste aplikaciju Youtube i to isključivo u zabavne svrhe, a Viber i Whatsapp za komunikaciju. Smatram kako je nezaobilazno da se djeca koriste raznim medijima, koji iz dana u dan sve više ulaze u njihove živote, no bitan je ovdje odgojitelj, onaj koji će dijete, na njemu primjeren način, usmjeriti ka kritičkom promišljanju sadržaja koji dolaze putem medija. John Dewey, otac kritičkog mišljenja, definira ga kao „aktivan, ustrajan i temeljit proces traženja i primjerenog ispitivanja osnova ili dokaza za određeno vjerovanje“. Kritičko nam mišljenje nije urođeno, dakle, ono se uči. Od velike je važnosti da djeca tijekom boravka u odgojno – obrazovnim ustanovama nauče kritički promišljati poruke iz medija i tako postanu samostalni korisnici koji će moći prepoznati kvalitetan medijski sadržaj. Literatura: 1. Borić Letica, I., Borovac, T., Duvnjak, I. i sur. (2019). Izazovi digitalnog svijeta, Osijek: Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, 2019 2. Labaš, D., Marinčić, P. (2016). Mediji kao sredstvo zabave u očima djece, Medianali, Vol.12 (2018), No. 15 3. Rek, M., Kovačić, A. (2018). Media and Preschool Children: The Role of Parents as Role Models and Educators, sv. 9 (18), 2018, str. 27 – 43 4. https://www.medijskapismenost.hr/znanstvene-spoznaje-utjecaju-medija-razvoj-djece-mladih/ - posjećeno 18.lipnja 2021. 5. https://www.medijskapismenost.hr/kako-prepoznati-senzacionalizam-u-medijima/ - posjećeno 19.lipnja 2021. [1] Kako prepoznati senzacionalizam u medijima - Medijska pismenost
0 Comments
|
Archives
March 2022
Categories |